SVJESTAN ODNOS
DIO I:
NEMA PROTOTIPA ZA INTIMNE ODNOSEPrijevod: ariana.crvenka@gmail.com
Ne postoji formula za aktiviranje autentične intimnosti u odnosu između dva ljudska bića u ovome svijetu. Ne postoji NIKAKAV zdravi PROTOtip za ljubavnike koji PODRŽAVA taj aspekt našeg ljudskog iskustva kao SREDSTVO za buđenje vibracijske svjesnosti. Sve PROTOTipove odnosa ubačene u našu svjesnost dalI SU nam religija, poslovanje i politika. Kao takvima njihov plan je umirivanje i kontrola, a ne oslobađanje. Svatko na ovaj ili onaj način traži intimni fizički, mentalni, emocionalni i vibracijski odnos sa drugim ljudskim bićem, jer je to obred prelaska u potpuno buđenje ljudske svjesnosti. Međutim, budući da tražimo to iskustvo u skladu sa mjerilima našeg prošlog kolektivnog programiranja, nalazimo samo neuspjeh, bol i neprestano frustrirajuće razočaranje.
Prvi korak potreban da bismo autentično ušli u intimni odnos sa drugim ljudskim bićem je da to napravimo sa pozicije svjesnosti da nemamo nikakvu ideju o tome kako to postići. Stoga jedino iz pozicije „ne-znanja“ možemo uspjeti u manifestiranju takvog susreta. Budući da autentična intimnost nije nimalo poput iskustva „zaljubljivanja“ koje smo programirani nesvjesno nanovo proživljavati, nemoguće nam je prepoznati ju. Ne smijemo pretpostavljati da možemo lako prepoznati ono što je za čovječanstvo bilo izgubljeno više od 2000 godina.
Sve napisane knjige o odnosima koje nam daju savjet na tu temu, od Karma Sutre do naših suvremenih izdanja, temelje svoju mudrost na modelu koji je po sebi neispravan. Budući da one ne poštuju Stazu svjesnosti u mehanizmu „ljubavnih odnosa“, svaki korak koji poduzmemo u iskustvu koristeći njihovo vodstvo učinkovito služi samo tome da ubije odnos;
njihov pristup očitovanju autentične intimnosti stoga nam samo uspijeva pomoći da metaforički ovijemo kruti leš.Svi smo se mi programirali da ponavljamo prošlost. Zbog toga, ako tražimo autentičnu intimnost nesvjesno, to automatski radimo pokušavajući ponoviti „program“. Autentična intimnost nije „program“.
Autentična intimnost, poput svjesnosti sadašnjeg trenutka, nema nikakvu formulu; ona je stanje bivanja koje postoji unutar svakog trenutka, ali nije sputano mjerilima bilo kojeg trenutka.
Naša iskustva u svim našim prošlim odnosima stalno nam govore da ono što pokušavamo napraviti ne djeluje, a ipak ostajemo gluhi za glas svojih osobnih iskustava. Iz nekog razloga više volimo vjerovati programiranju koje su nam utisnule naše religije, političari i poslovanja, bez obzira na ono što nam govori naše osobno iskustvo.
Mi dosljedno ulazimo u odnose utemeljene na unaprijed stvorenim predodžbama koje nam je ugradio vanjski svijet. Za očekivati je da ne uspijevamo. Zatim, sa naizgled malo oklijevanja, ponavljamo taj isti obrazac iskustva. To je zabluda.
Za ulazak u bilo koje autentično iskustvo neophodno je prihvatiti svoje osobno iskustvo kao svog učitelja, a ne ono što nam govori svijet.
Ako iskreno tražimo to izuzetno iskustvo sa drugim ljudskim bićem, od koristi je da postanemo svjesni kako neki kulturni aspekti, poput religije, utječu na naš pristup „ljubavi“, kako se ne bismo nesvjesno odveli natrag u iskustvo neizbježne nemoći. Većina nas započinje intimni odnos sa drugim ljudskim bićem na temelju programiranja koje smo primili od strane konzervativnih religijskih organizacija. To u početku ne mora biti vidljivo, ali to je samo zato što još ne razumijemo utjecaj koji konzervativna religijska filozofija ima na intimne odnose u „modernom svijetu“. Čak ne moramo ni prihvaćati konzervativne religijske sustave vjerovanja da bi ti sustavi vjerovanja utjecali na nas; reaktivnim opiranjem ili odbacivanjem religijskih pogleda ionako im nesvjesno dajemo moć nad nama.
Braniti se od bilo čega je oblik napadanja, jer percipiramo da je to nešto stvarno.
Nema nikakve potrebe napadati ili se braniti od konzervativnih religijskih vjerovanja da bismo uvidjeli i priznali utjecaj koji takve organizacije imaju na naše individualne percepcije. Jednostavno promatranjem prototipova koje one suptilno ugrađuju u naše psihe, a zatim učinaka koje ti energetski obrasci imaju na nas, možemo uvidjeti što se zbilo bez da moramo sadržavati emocionalni naboj u vezi toga. Cilj takvog promatranja nije da upotrijebimo krivnju, jer mi nismo žrtve; cilj je da se probudimo iz rasprostranjenog religijskog programiranja koje zadire u svaki aspekt našeg pristupa intimnosti.
Dovođenje svjesnosti u struje takve uvjetovanosti također nam pomaže da shvatimo zašto je ponovni ulazak u iskustvo intimnog odnosa na temelju tih ograničavajućih religijskih programa beskoristan. Jednom kad smo prepoznali neke od učinaka religijske arhetipske uvjetovanosti u svom vlastitom iskustvu, u svom ponašanju prema drugom i u svojim „snovima i fantazijama“ u vezi odnosa, možemo započeti otpuštati stisak kojim nas ta dogma drži. Tada možemo otvoriti svoju svjesnost za mogućnost da možda postoji drugi način da budemo u međusobnom odnosu.
Možda je cijeli naš pristup odnosima zavaravanje? Autentična intimnost može biti iskustvo toliko strano našoj svjesnosti da nam može biti neprepoznatljiva čak i ako nam se pokaže. Što ako smo je preokrenuli naopačke? „Biti u zabludi“ u vezi toga što je autentična intimnost je problem jedino kad smo nesvjesni da griješimo. Svjesnost je protuotrov za takvu nepriliku.Naši roditelji nisu doživjeli autentičnu intimnost jedno s drugim. Možda su doživjeli njene prolazne trenutke prije nego što su se pokorili programiranju naše kulture i utopili u njemu. Naši svećenici, časne sestre, redovnici, političari, poslovni vođe, slavne ličnosti i kulturni heroji ne oslikavaju autentičnost u odnosu. Stoga, nemamo nikakav primjer za slijediti osim mjerila svog vlastitog iskustva.
Drugim riječima, nitko nam ne može uistinu reći kako postići autentičnu intimnost, a ako to i pokuša, najvjerojatnije to radi samo zato da nas umiri i kontrolira.Kako se itko usudi reći nam kako voljeti drugo ljudsko biće!
Svjesnost da ne postoji nikakva određena „metoda“ niti „sistem“ koji može probuditi ljubav između dva ljudska bića je vrlo važna točka spoznaja za doseći. To je ona koja nam počinje svitati na vrlo stvaran način kada smo se spremni posvetiti autentičnom intimnom odnosu sa drugim ljudskim bićem. Kad jednom svjesno i spremno uđemo u iskustvo intimnosti, tada postaje kristalno jasno da smo uskočili u „nepoznato“.
Da bismo doživjeli autentičnu intimnost moramo ući u mjesto na kojem nismo nikada bili. Ta poteškoća ostaje nepromijenjena bez obzira na to koliko duboko uronimo u takvo iskustvo. Susret s autentičnom intimnošću je uvijek nov, potpuno nepredvidljiv i neprestano se mijenja.
Religijske organizacije zadaju dvostruki onesposobljavajući udarac mogućnosti doživljavanja autentične intimnosti:
One izbjegavaju ili umanjuju ulogu intimnosti između ljudskih bića u avanturi prema postizanju spoznaje Boga prikazujući takvo iskustvo kao "grešnu" prepreku našem duhovnom razvoju.
Zatim nam predstavljaju disfunkcionalne prototipove kojima se nesvjesno pokoravamo kao svojoj inspiraciji za uloge koje igramo unutar iskustva koje zovemo „ljubavni odnos“.
Kao način da se to opiše pregledajmo ukratko tu igru utjecaja unutar konteksta konzervativnog kršćanstva:
Temeljni prototipski sporazum koji nam predstavlja konzervativni kršćanski sustav vjerovanja je o celibatu Spasitelja, Isusa, koji je podjednako svrstan sa Marijom, njegovom Djevicom Majkom. Isus Spasitelj, koji je muško, predstavlja mentalno tijelo, učitelja.
Majka Marija, koja je „majka i njegovateljica“, predstavlja fizičko tijelo, prirodu ili materiju. U tom svjetlu, predstavljajući nam taj prototipski sporazum, crkva suptilno odašilje poruku da nas treba spasiti naše mentalno tijelo (naše razmišljanje i analiziranje), te da ćemo podršku u tom pothvatu dobiti okretanjem prema fizičkom tijelu (materiji). Emocionalno tijelo, Marija Magdalena, ne samo da je izbačena iz tog sporazuma, nego je u potpunosti ponižena u svom izbivanju bivajući proglašena "prostitutkom". Zbog toga se emocionalno tijelo ne ističe u svijetu na kojeg utječe konzervativno kršćanstvo. U stvari, odigrava se upravo suprotno; na njega se gleda kao na „izvor grijeha“. Prema tome:Bojimo se svojih vlastitih osjećaja i radimo sve što je potrebno da ih umirimo i kontroliramo.
Bježimo od uvida srca i umjesto toga se gubimo u vanjskim mentalnim i fizičkim iskustvima ovoga svijeta.
Ne možemo percipirati uzročnu točku svojih neugoda i stoga smo nemoćni kada se radi o ponovnom uspostavljanju ravnoteže u kvaliteti svojih iskustava.
Jedina prototipska očinska figura unutar tog sporazuma je Josip, Isusov otac, čovjek koji se vrzma u pozadini i čini se da nema nikakav stvarni utjecaj. Drugi očinski prototip je Bog, koji je izvan dohvata svakog smrtnika ako ne sluša i ne slavi zapovijedi crkve.
Ti temeljni prototipovi kako ih predstavlja crkva nisu neprimjereni; njihov opisani međusobni odnos je ono što iskrivljuje utjecaj koji imaju na vjernike, a i na nevjernike. Vanjski prototipovi bi trebali odražavati naše unutarnje osobine i pomagati nam u integriranju punoće našeg bića.
Kad su naše unutarnje osobine međusobno usklađene, ulazimo u iskustvo cjelovitosti, koje se može zvati i „svetost“. Međutim, kad se pokoravamo prototipovima koji su van ravnoteže, i mi zrcalimo takvo stanje. Na primjer, samo izgnanstvom Marije Magdalene s njenog mjesta Milosti, mi, na koje utječe konzervativna kršćanska palica na zapadu, postajemo nasukani u stanju emocionalne nemoći, neznanja, arogancije i neautentičnosti.Pregledajmo ukratko kako slika "neženje Isusa" (brata) združena sa Djevicom Marijom (majkom) i nesposobnim Josipom (ocem), spojena s istovremenim odbacivanjem i ponižavanjem Marije Magdalene (sestre), destruktivno utječe na našu namjeru da uđemo u " ljubavni odnos" sa drugim ljudskim bićem:
Budući da nema nikakvog istaknutog očinskog lika u tom prototipskom sporazumu, muškarci odgojeni unutar te kršćanske perspektive nemaju pojma kako biti autentični očevi svojoj djeci, osim da budu suzdržani; biti svugdje ali nigdje, poput Boga. Ili mogu postati poput Josipa - naizgled ne-sudjelujući, nesposobni, očinski lik – nitko značajan, petljajući po radionici izrađujući i popravljajući stvari.
Muškarci koji traže pozitivan religijski model uloge teže tome da postanu "tip Isusa-Spasitelja" kako ga je opisala crkva. Ili, ako odbace tu sliku, reaktivno postaju "destruktivni vrag".
Niti čin postajanja prototipom Isusa kako ga oslikava konzervativno kršćanstvo niti reagiranje na njega postajući "antikristom" ne može odvesti čovjeka u autentičnost, emocionalnu zrelost niti u intimnost. I bivanje „ljubaznim“ i bivanje „neugodnim“ su reaktivni obrasci ponašanja, a svo reaktivno ponašanje je neautentično, nezrelo i sprečava intimnost.Budući da je emocionalno tijelo izostavljeno iz tog prototipskog sporazuma, a kada se prizna, na njega se ponižavajuće gleda kao na prostitutku, muškarci sramežljivo bježe od bilo čega "emocionalnog" u sebi. Što se većima i hrabrijima prikazuju, to se više boje svojih vlastitih srca. Oni zbog toga emocionalno ne odrastaju i u tom smislu ostaju dječaci unatoč svom fizičkom ili mentalnom uzrastu.
Zbog toga ovaj svijet vode dječaci radi zadovoljavanja dječaka.Da bi nadoknadili tu emocionalnu nesposobnost ti dječaci-muškarci pribjegavaju lažnom hvalisanju, „macho“ ponašanju, maštariji sportskog junaka i želji da sve što ima emocionalni sadržaj kontroliraju i iskorijene. U muškarce je utisnut tako dubok strah u vezi emocionalnog tijela da oni koji podlegnu tom strahu pribjegavaju njegovom omalovažavanju, razbijanju, silovanju i zlostavljanju kad god vide njegov odraz u svom svijetu. To je razlog zašto je za mnoge žene najopasnije mjesto na ovoj planeti biti sama kod kuće sa muškarcem za kojeg je udana.
Budući da je prototip Isusa opisan kao seksualno nemoćan, do te mjere da je potpuno lišen svake zdrave senzualnosti, dječaci-muškarci pribjegavaju vanjskim stvarima da zamijene energetsku ulogu svojih penisa. Oni sakupljaju velike automobile, velike pištolje, velike kuće, velike tvrtke, velike cigare i velike uglede, čak do te mjere da pokušavaju osvojiti čitave zemlje da bi se osjećali seksualno sposobnima.
Iako sve muškarce privlači Marija Magdalena, jednom kad uđu u odnos s jednom, oni automatski nude brak i pretvaraju ju u Djevicu Majku. Zbog toga gube svu seksualnu privlačnost prema svojoj ženskoj partnerici. Tko želi spavati sa svojom majkom? Jednom kad se pojavi to poništavanje Magdalene, oni odmah počinju tražiti drugi susret s Marijom Magdalenom izvan svojih odnosa.
Budući da su muškarci pod tim prototipskim utjecajem nesposobni energetski napustiti odnos sa svojom rođenom majkom (jer pretvaraju svoje supruge u svoje majke), oni se nikad ne mogu autentično posvetiti i ući u senzualne dubine odnosa sa stvarnom Marijom Magdalenom. Zbog toga su lišeni iskustva autentične intimnosti. Što se tiče pristupanja iskustvu autentične intimnosti većina muškaraca je još uvijek u dječjem vrtiću.
Budući da muškarci nemaju nikakav prototipski primjer koji im pokazuje kako se na zdrav način udaljiti od majčinske energije svojeg djetinjstva, oni ne nauče kako njegovati sebe. To se pretvara u to da su nesposobni uživati u pranju svog rublja, pranju suđa, čišćenju doma, peglanju niti su kompetentni u kuhanju i kupovini.
Oni žele „mamicu“ da to napravi za njih. Njegujuće ponašanje kod većine muškaraca izloženim tim prototipovima je samo reaktivno razvijeno kao način da stvore utisak ili da privuku partnericu. Nije pokrenuto iz ljubavi prema sebi. Muškarci pod tim ortodoksnim utjecajem obično se ponašaju kao da je "Isus imao sluškinju".Djevica Majka nije predviđena da bude prototip za žene; ona je prototip koji predstavlja zemlju, prirodu, materijalnu razinu i svoju sposobnost da njeguje svjesnost na njenom putovanju kroz materiju u punu vibracijsku svjesnost. Nijedna žena ne može postati „Majka“ i stoga konzervativno kršćanstvo s tim prototipom kao modelom za žene odvodi sve žene s pravog puta;
žene pod tim prototipskim utjecajem pogrešno pokušavaju biti Djevice Majke umjesto Marije Magdalene. Stoga sve žene pod tim utjecajem "ne uspijevaju postati".Autentični prototip za žene u ovom svijetu je Marija Magdalena koja sjedi s Isusom kao apsolutno jednaka njemu, sa njenom ulogom, u skladu sa Stazom svjesnosti, bivajući uzročna točka svog tijeka energije kroz njihov „ljubavni odnos“.
Budući da je Marija Magdalena izostavljena iz tog odnosa i osuđena kao prostitutka, žene su u skladu s tim percipirane, tretirane i opisivane na ovoj planeti. Žene nemaju ulogu u konzervativnom kršćanskom svijetu osim da su Djevice Majke ili prostitutke. Većina žena se ponaša u skladu s tim.Sve žene prirodno teže biti Marija Magdalena, ali završavaju dopuštajući si da budu pretvorene u Djevicu Majku. Tada pokazuju svoju naklonost prema muškarcima koji ih privlače „brinući se o njima poput majke“. To nesvjesno podržava nesposobnost muškarca da emocionalno „napusti dom“ i odraste.
Tada ogorčeno napadaju te dječake-muškarce zato što „ne odrastaju“ i susreću se s njihovom frustracijom što nisu to sposobni. Posljedica toga je svađanje i ogorčenost kao jedna krajnost i tučnjava između supruga i supruge kao druga. Kada muškarac ubije svoju ženu, on pokušava metaforički ubiti sputavajući utjecaj svoje majke kako bi mogao odrasti i postati dostojan pratilac Mariji Magdaleni. Kada žena ubije svog muža, ona se pokušava osloboditi svog sina kako bi mogla pobjeći iz nepodnošljivo sputavajućeg percepcijskog zatvora bivanja "majkom" i započeti svoju sudbinu kao Marija Magdalena za duhovno zrelog muškarca.Žene, uviđajući da nemaju nikakvu ulogu u takvom iskrivljenom svijetu, osim da su Djevice Majke ili prostitutke, reagiraju nerazborito i očajno tražeći "jednakost sa muškarcima". Međutim, muškarci koje žele nadmašiti su emocionalno još uvijek dječaci-muškarci koji kontroliraju i umiruju svoja okruženja s ciljem da dokažu da stvarno imaju funkcionalne penise.
Stoga, u pokušaju da nađu svoje mjesto na svijetu, žene se pogrešno počinju ponašati kao da i one imaju disfunkcionalne penise i postaju dječaci-muškarci u haljinama.Budući da emocionalno tijelo nije uključeno u taj konzervativni kršćanski prototipski sporazum, ono se stoga ne može spoznati niti prepoznati kao uzročna točka energetskog toka iz vibracijskog područja u ovaj svijet. Prema tome, umjesto da su izvor svih uvida unutar svojih ljubavnih odnosa sa muškarcima, žene si dopuštaju da ih oni kontroliraju, da im naređuju i da ih ugnjetavaju.
Većina muškaraca i žena u "zapadnjačkom svijetu" poslušno se pokorava fizičkim, mentalnim, emocionalnim i vibracijskim okolnostima koje ti religijski prototipovi smatraju primjerenima, bez da su imalo svjesni percepcijskog zatvora u kojem su nesvjesno utamničeni.
Pod tim okolnostima, u kojima muškarci hodaju naokolo mašući po zraku svojim penisima u pokušaju da "osjete" nešto, a žene se ponašaju kao Djevice Majke u pokušaju da potisnu svo značenje osjećaja, mala je ili nikakva šansa ulaska u autentični, intimni odnos sa drugim.
Čak i ako vjerujemo da smo nekako iznad utjecaja te prototipske uvjetovanosti, nismo. Cijeli "moderni" (ili slobodni) svijet nesvjesno djeluje prema tom prototipskom nacrtu:
Sve što smo ponukani vjerovati o "zaljubljivanju" pokorava se tom nacrtu; "zaljubljivanje" je ulazna točka u matricu tog programa.
Na sve što znamo o ljubavnim sastancima utječe taj nacrt; "igra ljubavnog sastajanja" kakvu danas igramo je priređeno okruženje koje postavlja zamku za instituciju zvanu „brak“.
Svaki popularan film, televizijski show i roman bestseller o "zaljubljivanju" djeluje iz tog nacrta; ti opisi služe tome da podrže bajku – slavni lažan sretan kraj zvan „brak“.
Institucija braka kakvu poznajemo i prihvaćamo je oruđe tog nacrta; u trenutku kad padnemo na program braka možemo biti fizički, mentalno, emocionalno i vibracijski upravljani do točke da postanemo hrana za politiku, religiju i trgovinu.
Autentična intimnost nema nikakve veze sa brakom; brak je smišljen da bi uništio mogućnost takvog iskustva kako bismo se nesvjesno okrenuli silama unutar politike, religije i trgovine da nam donesu radost i oduševljenje koje bismo trebali naći jedno u drugom.
Ako nastavimo ulaziti u odnose sa tim iskrivljenim prototipskim slikama kao svojim vodičem; ili srljamo u brak ili srljamo u samostan; ili završimo živeći zajedno u tihom očaju ili sami u tihom očaju.
Ulazimo u odnos za odnosom pokušavajući napraviti nešto što je samo po sebi loš posao ili odustajemo i zatvaramo svoje srce takvoj težnji.
Vjenčamo se, upadnemo u zamku te institucije, a tada si odvraćamo pažnju pomoću posla, golfa, djece i preljuba ili se razvodimo i pokušavamo ponovno.
Pridružujemo se duhovnom putu celibata.
Religija, poslovanje i politika uvijek zatvaraju autentičnu intimnost; njihova je svrha da popune prazninu stvorenu našom nesposobnošću da iskusimo pravu ljubav. Zbog te praznine mi tražimo prividno iskustvo zvano „prosvjetljenje“ umjesto intimnosti i zbog toga nalazimo razočaranje, razbijanje iluzija, depresiju i očaj. Put u autentičnu intimnost ne može se utabati onime što znamo o odnosima niti onime što smo programirani da nanovo stvaramo. Ako nismo spremni odgurnuti sa strane sve na što smo natjerani vjerovati i umjesto toga vjerovati da nam je osobno iskustvo učitelj, nećemo naći svoj put u autentičnu intimnost.
Bog je ljubav i ljubav je Bog.
Kada želimo ući u autentičan ljubavni odnos sa drugim ljudskim bićem, tražimo intimno iskustvo s Bogom unutar fizičkog. Tražimo ljubav; tražimo ljubav koja može biti uzemljena u fizičkom, ali koja nam također i omogućuje da probudimo vibracijsko. Religija ubija ljubav zamjenjujući "ljubavnika" sa "svećenikom". Politika podupire religiju, a poslovanje podupire politiku. Religija, politika i poslovanje su trojstvo straha i neznanja na zemlji. Ljubav ne može donijeti plodove u vrtu zasađenom sjemenom straha. Vjerovati da je tako je zabluda.
Religija kakvu danas poznajemo je zmija koja je dopuzala u Rajski vrt i donijela neravnotežu u božanski odnos između ljudi. Učinila je muškarce nemoćnima, a žene nesposobnima propovijedajući znanje o dobru i zlu. Organizirana religija je "guja" sakrivena pod mantijom svete vanjštine.
Ne vjerujte ni riječi koju bilo koja organizirana religija propovijeda ako istinski tražite okusiti ljubav slasnu poput zrele i sočne jabuke.
Pitanje je: Imamo li hrabrosti odbaciti cijeli lažni romantični porno-show i ući u potragu za iskustvom autentične intimnosti? Već znamo kamo nas vodi taj poznati religijski nacrt "dozvoljene romanse"; definitivno ne prema ljubavi.
Nikad prema ljubavi. Stoga nikad prema Bogu. Istinski tragatelji za intimnim susretom punim ljubavi će to znati, kao i istinski tragatelji za bogospoznajom.Pokušati se pomiriti sa svojom obitelji kad smo u ratu unutar sebe je besmisleno i neautentično. Pokušati ući u svjesno intiman odnos sa drugim ljudskim bićem kad još ne osjećamo mir spram vlastite obitelji je besmisleno i neautentično. Pokušati ući u intiman odnos s onime što je za nas Bog kad se još nismo pomirili sa sobom, sa svojom obitelji niti još ušli u autentični intimni odnos sa drugim ljudskim bićem, je jednostavno arogantno. Cesta je čista svima koji mogu vidjeti:
Najprije trebamo postići intimnost unutar sebe.
Zatim trebamo postići mir spram svoje obitelji.
Zatim ulazimo u svjesni intimni odnos sa drugim ljudskim bićem.
Tek onda pristupamo intimnom odnosu sa Bogom.
Ne vjerujte što vam je rečeno o ljubavi ili Bogu ako zaista želite znati. Uđite u svoje vlastito iskustvo, neka ono pokazuje put i vjerujte što vam ono govori.
Bog je u našem iskustvu i naše iskustvo je u Bogu.
www.
thepresenceportal.comMichael Brown
©c
v8vd